Piše: Budo Simonović
Rođen u Bukovici kod Šavnika, 19. decembra 1918. godine, ni Danilo Novakov Jauković nije htio da zaostane za svojim rođacima – u Pridvorici, malenom selu na vratima kanjona Komarnice, gnijezdu svih Jaukovića, recimo, iz dvadesetak kuća uoči Drugog svjetskog rata bilo je više od 40 akademski obrazovanih ljudi.
Iako potiče iz siromašne seoske porodice, i on je po završenoj gimnaziji koju je učio u Pljevljima i Nikšiću, upisao studije prava u Beogradu. Nije uspio da ih završi, rat ga je zatekao kao apsolventa, ali je uspio da već 1937. godine postane skojevac, a tri godine potom i član Komunističke partije Jugoslavije. Tako se 1941. godine našao i među vodećim organizatorima ustanka u pljevaljskom i durmitorskom kraju.
Njegov borbeni put neustrašivog borca i partizanskog rukovodioca zavređuje posebnu knjigu, jer u istoriji Narodnooslobodilačke borbe nema mnogo takvih biografija, onih smjelih i neustrašivih koji mu mogu ravnopravno stati uz rame.
Svoju vrelu momačku krv, Danilo Juaković je prvi put prolio već u bici na Pljevljima, 1. decembra 1941. godine, kada je kao bombaš-dobrovoljac kidisao na italijanske bunkere i utvrde u gradu pod Ljubišnjom. Rane ga, ipak, nijesu zaustavile u tom uzaludnom i pogubnom jurišu niti izbacile iz borbenog stroja u borbama koje su uslijedile – zacjeljivale su u novim jurišima u kojima je on pokazao junaštvo dostojno divljenja.
Samo dva mjeseca kasnije, recimo, u ledenoj noći, 7. februara 1942. godine, partizanske jedinice iz Srbije trebalo je da se od sela Lučice i Divaca prebace na lijevu obalu Lima. Jauković je predložio da se u nadošlu rijeku spusti drveni čamac kojim bi prebacili teške ranjenike. Dok su ostali sumnjali u uspjeh takvog poduhvata, on je bio uporan i sa još dvojicom drugova krenuo preko rijeke. Budna muslimanska milicija ih je, međutim, opazila i osula paljbu sa druge obale. Čamac je pogođen i ubrzo počeo da se puni ledenom vodom. Jauković i drugovi su poskakali u rijeku, ali se nijesu vratili već ipak doplivali do druge obale i upustili se u neravnopravnu borbu, prsa u prsa. Iako mokri i premrzli, na temperaturi od oko 30 stepeni ispod nule, uspjeli su da se probiju i u potpuno zaleđenim odijelima stignu do Kamene Gore...
Nedugo potom, u jednoj borbi u blizini Pljevalja – u selu Zabrđu – njegov bataljon je uspio da se probije u pozadinu jakih četničkih snaga, a on sam je uletio u jednu kuću, u kojoj je bilo zabarikadirano njih petnaest. Sve ih je razoružao i bez ispaljenog metka istjerao iz zaklona.
Posebno se, ipak, pamti podvig političkog komesara Petog bataljona Treće proleterske sandžačke brigade, Danila Jaukovića, iz avgusta 1942. godine. Njegov bataljon je dobio zadatak da iznad Livna zauzme brdo Bašajkovac, na kome su se nalazile dvije utvrđene stare kule. Već u prvom naletu bataljon je zauzeo jedno od utvrđenja, Jefrem-kulu, dok su se iz drugog utvrđenja, Vejs-kule, ustaše grčevito branile i uspješno odolijevale naletu proletera. Kako je kula imala samo jedna vrata, Danilo je sa odšrafljenim bombama, kroz kišu metaka, preskočio preko žica i našao se kraj samog ulaza u kulu. Odatle je gromovitim glasom pozvao one unutra da se predaju. Nedugo potom, branioci utvrđenja – njih dvadeset – počeli su da izlaze sa uzdignutim rukama i bacaju oružje pred Jaukovićeve noge...
Sjutra: ČETRNAEST DANA KOME